razgovarali u Zagrebu 18. ožujka 2005.

ORIS: Gledajući vaše bračke projekte, nameće se misao o jednoj specifičnoj vrsti kontekstualnosti. Na prvi pogled bi se moglo reći da su vaši projekti radikalni u smislu da koristite natur beton i čiste geometrijske oblike te da su izvan onog što se u postmodernizmu zvao duh mjesta. Međutim, u drugom koraku se pokazuje upravo suprotno - da su u suglasju s okruženjem i prirodom u kojem se nalaze. Kao da postoji svojevrsna organika između materijala koji koristite i onog što čini dati prostor i dati kontekst.

Popić: Kao mladi arhitekt uvijek sam se pitao kako je moguće napraviti modernu arhitekturu na zasadi tradicije, a da to ne bude samo gola parola. To je moguće, ali kako? Trebalo je dosta vremena da savladam tradicionalnu arhitekturu i da je potpuno razumijem kako bi mogao ići dalje. Isprepletenost prirode i kuće je ono što mi je blisko, čemu sam težio. Kad gledate kuću Dimov s mora, natur beton nije po boji daleko od kamena koji već ima patinu, a i jedan i drugi materijal omogućuju jedan fini kompaktni volumen. Za moj pristup bio je važan meni najdraži splitski arhitekt Ivo Radić, s kojim se povremeno nađem i koji tako jednostavno i jasno objašnjava svoju arhitekturu. On je uvijek radio jako racionalno, možda zbog bračkih korijena, a rano je primjenjivao na fasadi ravni salonit koji je isto tako po boji blizak kamenu s prirodnom patinom.